Gde cu ziveti, sta cu raditi, s kim cu biti...
Svi zivotni izbori koji su bili pred nama. I ponudjena bar dva puta, a mi smo se odlucili bas za ovaj, nas. Naravno, svesni onog: uradi prvo, kajaces se – uradi drugo – opet ces se kajati. Grabeci jednu sansu birajući svoj put ujedno i gubimo sansu koja nam se pruza u onom drugom.
I dok krocimo kroz zivot hraneci se sa svim prednostima koji su nam zivotni izbori doneli i boreci sa teskocama sa kojima smo se susreli, osvrcemo se na sve zivotne izbore, secamo se svih propustenih sansi.
„E, da sam...“. Ima u tome znatizelje, zalosti, neispunjenih htenja, poraza.
Da li je trava zelenija u komsijskom dvoristu od one u nasem, pa zaboravljamo nasu da negujemo? Koliko nas pogled u proslost na lepezu izbora koje smo imali sprecavaju da disemo punim plucima i gazimo hrabrim, odlucnim koracima u zivotu? Da li ih koristimo kao izgovor sa sadasnje neuspehe i nezadovoljstvo? Da li nas znatizelja vuce da se vratimo odakle smo dosli i samo malo zavirimo u ono sto smo propustili?
Ili ih se tek secamo, ali prihvatamo da je propustena sansa upravo i propustena jer nije trebala da nam se desi?
Svi zivotni izbori koji su bili pred nama. I ponudjena bar dva puta, a mi smo se odlucili bas za ovaj, nas. Naravno, svesni onog: uradi prvo, kajaces se – uradi drugo – opet ces se kajati. Grabeci jednu sansu birajući svoj put ujedno i gubimo sansu koja nam se pruza u onom drugom.
I dok krocimo kroz zivot hraneci se sa svim prednostima koji su nam zivotni izbori doneli i boreci sa teskocama sa kojima smo se susreli, osvrcemo se na sve zivotne izbore, secamo se svih propustenih sansi.
„E, da sam...“. Ima u tome znatizelje, zalosti, neispunjenih htenja, poraza.
Da li je trava zelenija u komsijskom dvoristu od one u nasem, pa zaboravljamo nasu da negujemo? Koliko nas pogled u proslost na lepezu izbora koje smo imali sprecavaju da disemo punim plucima i gazimo hrabrim, odlucnim koracima u zivotu? Da li ih koristimo kao izgovor sa sadasnje neuspehe i nezadovoljstvo? Da li nas znatizelja vuce da se vratimo odakle smo dosli i samo malo zavirimo u ono sto smo propustili?
Ili ih se tek secamo, ali prihvatamo da je propustena sansa upravo i propustena jer nije trebala da nam se desi?