Polomiće mi se se srce kao talas o stene, ostaće samo mrvice, ljubljena moja... Moja duša nedosanjane snove sanja, čuje se zvuk iz prošlosti što u mislima se prelama...A, ti ne čuješ reči što vetar ih nosi, što u mom su srcu sada... I šum lišća u ovoj jesenjoj noći istu priču priča da postojiš ti i u tebi ja,da postojim ja i u meni ti... A proleće čuva uspomenu na jedan dan,jednu noć... Jesen evo iznova želi da izbriše taj tren, kucajući na moj prozor... u srcu mom tužne slike, crno bele, pomalo izbledele…nestaje svetlost, sve se polagano menja, samo ti u srcu mom ostaješ onakva kakva jesi, nepromenjena…Sad vladaju tišina, oblaci, kiša i noć... vreme i snovi, bez početka i kraja… Priča ispletena mrežama jednog sanjara...pesma bez reči... I onda izgubljen u nekom dalekom snu pišem reči koje opisuju moju bol... predajem ih nekom drugome u ruke, iz sata u sat, iz dana u dan... I sve se menja, ljudi, stvari, lica, samo uspomene ostaju, kao večna, neprolazna lepota…Jedne iste ovakve tihe i kišne noći, stajao sam kraj prozora i tužan sate brojao, pokušavao biti hrabar, a tako me je strah, nemam više snage, a želim da se borim... Ne mogu više živeti ovaj i ovakav život, gledati ljude oko sebe, slušati njihove prazne priče... Ne mogu više lagati sebe da ne trebam te... Propadaju mi snovi, nadanja, nestaju maštanja,kao da ih ova kiša pere... Kasni su sati, gradom lutaju neki ljudi meni strani,gradom koji nikako ne mogu nazvati svojim... nikada mi nisu bile potrebne velike stvari, tražim samo malo sreće,a dobijam lutanja po snovima, izgubljen u tužnim iluzijama svojim...Što više da kažem kad odavno poznato je sve,možda sve već zvuči prazno i patetično... jer,život prolazi kraj mene, a ja još uvek stojim...Ja koji sam godinama pokušavao da otklanim sumnje, tražeći smisao u pokretu,izvlačeći misao, pokušao naći preobražaj... Čudan i usamljen... Pokušavam da razumem i taman kad mi se ucini da sam uspeo...Trgnem se i zapitam...Čemu???
No Comment.