Sedim sama u polutami svoje sobe.Imam neodoljivu zelju da nesto pisem.Sta i kako nemam pojma?
Noc je posvecena muzici."Nasoj muzici".Nasoj muzici pod znakom navoda,jer vise ni sama neznam ko je ko i kome pripada.Znam samo da volim da uzivam u zvucima starih stvari...Volim da slusam Parni Valjak,Prljavo Kazaliste...jos svasta nesto, izmesano i ovako ili onako, ali svakako meni mnogo dobro.
Ja nisam savrsena. Mnoge borbe unistile su moje snove....Nikada nisam znala sta zapravo znaci smejati se od srca....Govorili su mi da mi fali mnogo toga,a ja sada tek uvidjam koliko sam prazna....Osecam da mi mnogo toga fali ali pre svega vera..Vera u samu sebe .jer otkako su srusili moje snove ,ja zivim izmedju sna i jave...ne mogu da se smejem ne mogu ni da placem jer suza vise nema ...
Ljudi su uvek tu negde kada si im potreban da im ruku pruzis kada im je najteze,a kada se uzdignu s dna onda onda zaborave da si tu jos uvek i to zbog njih...I kako verovati sebi kada nema nikoga da ti kaze da si ti vera njegova...Koliko sam tako svojih suza prolila zbog drugih a niko ih video nije,i kada mi je najteze nikoga nema za mene...I cemu sada sve to cemu se nadati uporno da ce se nesto promeniti,znala sam odavno da nikome nije vazno ono sto imas da ponudis uvek im treba vise...uvek zude za necim vecim.
Nocas se vracam u proslost pokusavam da pronadjem one svoje izgubljene snove.Sve one puste nade ,sve ono sto se nekada srecom zvalo.Trazim i dalje kopam mada uzalud jer tamo vise nicega nema,niceg sto bi mi osmeh na lice vratilo a ovu tugu iz srca izbrisalo.Nekada sam bila tako jaka umela da se branim a sada besnim na samu sebe kada se osetim tako nemocnom.Ponekad pozelim da odem tako daleko,da krenem negde jer osecam da je vreme ....U kofere svojih nemira spakovati samo neostvarene snove,sve one nade,osmeh s lica spakovati sva ona mastanja i ljubavi koje vise nemam...Mozda ce neko novo vreme doneti neku novu nadu,mozda ce novo jutro uspeti da probudi osmeh i nadu u nekom drugom vremenu daleko odavde....u nekom novom sjaju.
Noc je posvecena muzici."Nasoj muzici".Nasoj muzici pod znakom navoda,jer vise ni sama neznam ko je ko i kome pripada.Znam samo da volim da uzivam u zvucima starih stvari...Volim da slusam Parni Valjak,Prljavo Kazaliste...jos svasta nesto, izmesano i ovako ili onako, ali svakako meni mnogo dobro.
Ja nisam savrsena. Mnoge borbe unistile su moje snove....Nikada nisam znala sta zapravo znaci smejati se od srca....Govorili su mi da mi fali mnogo toga,a ja sada tek uvidjam koliko sam prazna....Osecam da mi mnogo toga fali ali pre svega vera..Vera u samu sebe .jer otkako su srusili moje snove ,ja zivim izmedju sna i jave...ne mogu da se smejem ne mogu ni da placem jer suza vise nema ...
Ljudi su uvek tu negde kada si im potreban da im ruku pruzis kada im je najteze,a kada se uzdignu s dna onda onda zaborave da si tu jos uvek i to zbog njih...I kako verovati sebi kada nema nikoga da ti kaze da si ti vera njegova...Koliko sam tako svojih suza prolila zbog drugih a niko ih video nije,i kada mi je najteze nikoga nema za mene...I cemu sada sve to cemu se nadati uporno da ce se nesto promeniti,znala sam odavno da nikome nije vazno ono sto imas da ponudis uvek im treba vise...uvek zude za necim vecim.
Nocas se vracam u proslost pokusavam da pronadjem one svoje izgubljene snove.Sve one puste nade ,sve ono sto se nekada srecom zvalo.Trazim i dalje kopam mada uzalud jer tamo vise nicega nema,niceg sto bi mi osmeh na lice vratilo a ovu tugu iz srca izbrisalo.Nekada sam bila tako jaka umela da se branim a sada besnim na samu sebe kada se osetim tako nemocnom.Ponekad pozelim da odem tako daleko,da krenem negde jer osecam da je vreme ....U kofere svojih nemira spakovati samo neostvarene snove,sve one nade,osmeh s lica spakovati sva ona mastanja i ljubavi koje vise nemam...Mozda ce neko novo vreme doneti neku novu nadu,mozda ce novo jutro uspeti da probudi osmeh i nadu u nekom drugom vremenu daleko odavde....u nekom novom sjaju.