U noći,
mirisnoj jesenjoj noći...
Noći koja
miriše na tebe i kišu...
I mesečev trag
i on miriše....
U tami,
nesvesnoj i napetoj...
Tobom ispunjenoj...
Rominja neka čudna kiša...
Umiva mi lice
i prlja dušu...
Gledala si negde
kroz mene...
Mada još osećam
na usnama
poslednji tvoj poljubac...
Još mi telo trne,
od tvog
poslednjeg dodira...
Pokušavam da te izbacim
kroz pore moje kože...
Ali, te ujutru ipak
nalazim na jastuku ,
sa očima snenim...
I gledam,
te oči koje su još sinoć
menjale boju
u naletima
ljubavi i strasti...
A,sad dok
zrak uličnog svetla
pada na tvoje lice
i stvara senku
na tvom obrazu,
u ruke mi ostavljaš
deo sebe,
zaboravljajući
da sam ga sam uzeo...
No Comment.