Predugo već traješ u mojim mislima... Predugo čekam, predugo se nadam... Tvom pogledu, osmehu, zagrljaju...Ne mogu više, jer, što se više nadam više te volim... I svaka pomisao na tebe uzburka mi misli, telo... Divan je to osećaj...Ali kada prođe sve, ostaje tama... U grudima krik razočarenja... Pomućene misli. Nisam više svoj... Prestajem da postojim, gubim se u talasu emocija, nestajem... I boli...Suviše boli...Ponekad pomislim da nada još više boli... znam da nije tako. Možda smo se samo našli na pravom mestu u pogrešno vreme...I ti i ja imamo svoje životne priče... Sada želim samo još jedan tvoj topli zagrljaj i onaj pogled koji govori koliko me voliš... A onda... Još samo jedan zagrljaj, i... Pitam se da li mogu da se zadovoljim sa jednim zagrljajem,pitam,se a znam odgovor...Ne,ne mogu... Jer, oluju stvaraš u meni...
A ja u ovoj hladnoj noći zamišljam mesečinu koja obasjava put kojim idemo... Zvezde trepere... Miriše lipa... U daljini se čuje odjek naših koraka...Koračamo nepoznatim gradom, nepoznatom ulicom... Idemo u nepoznatom pravcu. Zar je važno? Važno je da smo tu samo mi i miris lipe koji nas prati... Osećanja nas nose... Opijeni toplom noći... Čuje se samo muzika te iste noći...Milujem ti kosu...ćutiš... Razumem svaku tvoju neizgovorenu reč... Gledam te u oči. U tvojim očima vidim svoj lik...Ostajemo tu dugo, bez reči... Naši dodiri i poljupci... I miris tvoj, pomešan sa mirisom lipe..
No Comment.