Znaš za one trenutke u životu koje toliko voliš,da prosto strepiš da ih ne zaboraviš,da ne odlete i nestanu kao da ih nije ni bilo...zauvek...Zato ih u srcu čuvam...tu ih zaključavam... Zatvoriš oči,i vraćaš trenutak... opet i opet...jer ako ih otvorim bojim se da ću izgubiti onu čaroliju koju nosi... i tako taj trenutak traje večno. A tako volim da ti gledam lice dok te ljubim, da zapamtim menjanje boje tvojih očiju između dva poljupca... Dok ti je divan osmeh, prekrivao lice.Kako mogu da zaustavim vreme?Prosto da stane...Da svaki moj šapat bude poziv tebi... koja ima nektar nemira na usnama...koji bi prosipala po mom telu... u njemu da se okupam... Hoću da se secam tog trena...Jedne klupe u parku,tvog osmeha...poljupca i mirisa tvoje kose, užarene svetlosti tvojih očiju... podređivanja u nespokoju, i ruku uzavrelih u strasti...I krenuti želim u novo sutra noseći sa sobom samo najpotrebnije,ali, znam da poneću i naše zore i svitanja...i naš trenutak...Koji traje i trajaće,ma koliko trebao da prekopavam svoje snove... Ne bih podneo da ga zaboravim... Jer,tišina je tako teška i bolna,ako sećanja izblede... Teško je tada i pisati, tražiš pravu reč, a ne možeš je naći..Tada ne tražim lepe reči da bih opisao moja osećanja... Čekam da se same pojave... A do tada ostajem u zagrljaju prošlosti... u zagrljaju trenutka...
Trenutak ...
Dacha67- Korisnik
- Seks : Broj poruka : 28
Datum upisa : 04.10.2010
Godina : 57
Lokacija : Niš
Znaš za one trenutke u životu koje toliko voliš,da prosto strepiš da ih ne zaboraviš,da ne odlete i nestanu kao da ih nije ni bilo...zauvek...Zato ih u srcu čuvam...tu ih zaključavam... Zatvoriš oči,i vraćaš trenutak... opet i opet...jer ako ih otvorim bojim se da ću izgubiti onu čaroliju koju nosi... i tako taj trenutak traje večno. A tako volim da ti gledam lice dok te ljubim, da zapamtim menjanje boje tvojih očiju između dva poljupca... Dok ti je divan osmeh, prekrivao lice.Kako mogu da zaustavim vreme?Prosto da stane...Da svaki moj šapat bude poziv tebi... koja ima nektar nemira na usnama...koji bi prosipala po mom telu... u njemu da se okupam... Hoću da se secam tog trena...Jedne klupe u parku,tvog osmeha...poljupca i mirisa tvoje kose, užarene svetlosti tvojih očiju... podređivanja u nespokoju, i ruku uzavrelih u strasti...I krenuti želim u novo sutra noseći sa sobom samo najpotrebnije,ali, znam da poneću i naše zore i svitanja...i naš trenutak...Koji traje i trajaće,ma koliko trebao da prekopavam svoje snove... Ne bih podneo da ga zaboravim... Jer,tišina je tako teška i bolna,ako sećanja izblede... Teško je tada i pisati, tražiš pravu reč, a ne možeš je naći..Tada ne tražim lepe reči da bih opisao moja osećanja... Čekam da se same pojave... A do tada ostajem u zagrljaju prošlosti... u zagrljaju trenutka...
|
|
No Comment.